"Elektronski logor" je dokumentarac produkcijske kuće "Ostrvo" koji za temu ima... Pa nisam baš siguran šta je tačno tema.
Sa jedne strane to je priča o novim dokumentima (lične karte i pasoši) koji u sebi sadrže biometrijski čip. Napravljen je osvrt iz ugla ugrožavanja privatnosti lica koje poseduje takav dokument.
Sa druge strane to je priča iz Biblije o "žigu Zveri" (naravno misli se na biometrijske čipove) i kazni za one koji taj žig prihvate. U nastavku sledi moje reagovanje na dokumentarac!
"I učini da svi, mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi načine sebi žig na svojoj desnoj ruci ili na svom čelu. I da niko ne može ni kupiti ni prodati sem onoga ko ima žim, ime zveri ili broj njena imena. Ovde je mudrost. Ko ima um neka izračuna broj zveri; jer je čovekov broj. A njen je broj šesto šezdeset i šest." (Otkrovenje Sv. Jovana 13:16 - 13:18)
Ovaj uvod, čitan dubokim glasom uz pozadinsku muziku (modifikovana "Oda radosti") predstavlja istovremeno i razradu i zaključak celog dokumentarca. Da na početku odmah kažem - ovaj dokumentarac u sebi ne sadrži ni približno dovoljan broj činjenica, pun je kontradiktornosti i priča o "teoriji zavere". Da naglasim, priča o privatnosti korisnika je ozbiljna ali način na koji je ovde predstavljena je jako neozbiljan i više nalikuje nekoj parodiji. Ali hajde da sve sagledamo "tačku po tačku":
Lične karte kao znak nepoverenja države prema gradjanima!
Arhidjakon Radoš Mladenović , upravnik duhovnoh centra Sv. Nikolaja Žičkog, govori o ličnim kartama kao znaku nepoverenja države prema gradjanima. On tvrdi da razlog za ovaj dokument "nije opšta bezbednost jer najuredjenije zemlje sveta nemaju lične karte a kod nas je ona uvedena 1942. godine kada su Nemci hteli da gradjane stave pod kontrolu".
I pitam ja vas, ima li ovo nekog smisla? Prvo, koje to najuredjenije zemlje sveta nemaju lične karte? Kolega koji mi je preporučio dokumentarac naveo je primer Amerike, Britanije i td. U tim zemljama se identifikacija vrši preko vozačke dozvole i sličnih dokumenata. Nije bitno kako se dokument zove, bitno je da svi oni imaju istu svrhu. Ali i da gore navedenu tvrdnju uzmemo zdravo za gotovo, postavlja se pitanje: Da li su te zemlje pravi primer za zaštitu privatnosti gradjana?
Na ovo pitanjepraktično odgovara politikolog Aleksandar Pavić, koji navodi činjenicu da je prosečni stanovnik Londona fotografisan preko 300 puta dnevno (preko sistema kamera - CCTV). I to je jedna od dve stvari u celom dokumentarcu koja ima pravi pristup. On isto govori o faktorima koji bi mogli ubrzati proces zanemarivanja lične privatnosti i navodi primere poput "Patriot Act-a" u Americi nakon 11. Septembra. Gospodin Pavić je i suosnivač udruženja gradjana "Za život bez žiga".
Oprema: proizvodnja, nabavka, korišćenje...
Ovo je najzabavniji deo jer uključuje sve tajne organizacije iz svih teorija zavere. Kako narator kaže, oprema je napravljena u inostranstvu pa samim tim je i pod nekom inostranom kontrolom. Nju će koristiti državni organi i institucije i samo oni će moći da očitavaju a gradjani neće imati saznanja kada se i koji podaci beleže o njima i smeštaju na njihov čip (iako se sve to zakonom propisuje).
Demanti ovoga ubrzo stiže pominjanjem dostupnosti podataka kriminalcima, neprijateljima, zlonamernim hakerima (ufff, bad boys, bad boys). Pa čekajte... kako god okrenete, niste u pravu. Ili će podatke moći da čita samo "država" ili ćemo moći svi jer kad mogu zlonamerni hakeri, mogu i dobronamerni (kojih je btw mnogo više) a samim tim i mnoga udruženja koja propagiraju zaštitu privatnosti i za to se bore pravnim sredstvima.
U stvari, temelj cele ove priče predstavlja centralizovana baza podataka. To je baza podataka u kojoj će svako od nas imati "dosije" a koji će se dopunjivati kad god vas i gde god vas neko identifikuje. Da stvar bude pogodnija za zaveru, centralizovana baza podataka je superkompjuter pod nazivom "Zver". I dok se ljudi pitaju da li je on smešten u Švajcarskoj ili Belgiji, lako je dokazati da je sve samo fikcija stara preko 30 godina.
Druga smislena stvar koju sam čuo u dokumentarcu dolazi od djakona Olivera Subotića, teologa i informatičara, koji je istovremeno i jedina osoba koja se pojavljuje a u potpisu ima nešto što je makar teorijski vezano za tematiku. On je naveo primer studija raznih kanadskih organizacija (nije naveo koje su to razne kanadske organizacije) i mnogih stručnjaka iz oblasti informatike (nije čitao imena) o centralizovanom sistemu kakav bi se trebao primeniti u Srbiji, i "podvukao" njihov zaključak da je "sistem totalitaran". Tu nemam šta da dodam, to je tačno. Verovali ili ne, čoveku koji jedini ima veze sa tematikom dokumentarca, dali su samo te dve rečenice (celih 30 sekundi emitovanja). Preporučujem zato njegovu knjigu "Biometrijski sistemi identifikacije", nisam je pročitao ali kako kažu - ova knjiga zauzima kritički stav - pa tu mora imati nekih relevantnijih podataka (bar se nadam).
Strani centri moći!
Hit milenijuma mogao bi biti nastup Vlastimira Djordjevića, potpresednika Advokatkske komore Srbije, koji kaže da je "nabavka preme dirigovana od stranih centara moći!"
Narator u raznim delovima dokumentarca navodi razne teorije poput: "oprema omogućava kontrolisanje misli i postupaka svakog stanovnika" , "korišćenje ove opreme podržavaju masoni", "sve kontroliše tajna super-vlada iza koje stoji medjunarodni cionizam".
Kada se na kraju sve skupi na jedno mesto, vidi se da ovo nema nikakve veze sa privatnošću korisnika, nema veze sa tehnologijom, tehnikom... Izmedju redova, na videlo izbija teorija o "uroti protiv Pravoslavlja", o gubljenju duhovnosti i udaljavanju od vere. Gledaocu se od starta ispira mozak na isti način kao što govore da će drugi činiti. Ne nude mu se činjenice, argumenti već priče koje bi bile prikladnije za neku službu u crkvi. Vrhunac predstavlja izjava Sladjana Mihaljevića, pravoslavnog publiciste da "ne smemo eksperimentisati već raditi samo ono što je dobro za nas". Pitanje: Kako znati šta je dobro bez eksperimentisanja i istraživanja? Ko je kompetentan da kaže šta je dobro a šta ne?
Može se još puno toga čuti u ovom dokumentarcu, ako ne odustanete od gledanja u prva dva minuta (što stručni ljudi obično urade). Ja sam želeo da skrenem pažnju na ovo iz dva razloga:
- Priča o privatnosti gradjana je ozbiljna stvar. Njoj treba pristupiti ozbiljno, argumentovano i stručno. To ću pokušati ja u dve teme (jedna o praćenju, druga o zaštiti od praćenja)
- Ovakav način koji je korišćen u dokumentarcu je primer za katastrofalno loše vodjenje diskusije o tematici.
Kraj!
13.05.2008. 14:21
Autor ovog bloga je zaljubljenik u informacione tehnologije i njihovu primenu u svakodnevnom životu. Zastupnik pozitivne strane priče. Samostalni aktivista u poslu sa zmajevima. Ne lovi ih, komunicira sa njima. Ne boji se vetrenjača jer zna kako rade. Jednom rečju - Techtivist. Za sve ostale informacije i pitanja, tu su kontakt podaci.
Facebook: /ITkutak
Twitter: @ITkutak
Mail: ITkutak.com@gmail.com
Sta Vi mislite?